Zašto je dobro volontirati?

Jeste li razmišljali o tome da počnete volontirati? Biste li volontirali zbog toga što bi vam volontiranje možda pomoglo u pronalasku posla jer poslodavci vole vidjeti u životopisu da ste volontirali? Ili biste volontirali zbog toga da pomognete nekome? Ili iz nekog trećeg razloga? Ukoliko i niste nikad razmišljali o volonterstvu pročitajte priču Josipa Špicara Zorinog volontera koji je pobjedio na fotografskom natječaju “Jedan svijet, dvije priče” koji govori o tome zašto on volontira. (Udruga Zora je nevladina i neprofitna organizacija civilnog društva predana promociji ljudskih prava i jednakih mogućnosti za sve, razvoju zajednice i poboljšavanju položaja socijalno isključenih skupina). Ukoliko se poslije čitanja teksta odlučite da biste voljeli volontirati to možete učiniti prijavom na našoj web stranici na kojoj se upravo nalazite ili na našu email adresu udrugaosmijeh1@gmail.com

Slijedi priča:

Zovem se Josip Špicar. Imam 26 godina, a počeo sam volontirati pred 7 godina. Isprva sam volontirao iz dosade i znatiželje, ali kad sam počeo upoznavati nove ljude i kad sam dobio posao u knjižnici jedne udruge na temelju prethodnog volonterskog staža, tada sam shvatio da mi volontiranje pruža priliku da nekamo pripadam i nađem svoje mjesto u svijetu, ali i da pomognem drugim ljudima, jer mislim da je u životu potrebno davati sebe, a ne samo tražiti nešto od drugih. Nakon sedam godina volontiranja još uvijek pri svakom volontiranju upoznam nekog novog i naučim nešto novo, bilo da se radi o praktičnom znanju obavljanja poslova ili pisanja zamolbe ili je u pitanju duhovna vještina poput tolerancije, komunikativnosti, strpljenja i održavanja vedrog raspoloženja.

U Zori s prekidima volontiram od 2009. godine. Počeo sam volontirati u Zori kako bih se pripremio za posao koji sam zatim obavljao u udruzi, no samo volontiranje u Zori, osim posla, otvorilo mi je mnoga vrata – educirao sam se na Zorinim radionicama, polazio međunarodne treninge za kreiranje NVO projekata, naučio vještine nenasilne komunikacije i timskog rada, upoznao zanimljive ljude s kojima i danas održavam kontakt…

Posljednja aktivnost na kojoj sam volontirao bila je predstavljanje Zore na Sajmu Udruga kojeg je u sklopu projekta Put Jednakosti organiziralo Hrvatsko Debatno Društvo. Zajedno s još dvije volonterke i zaposlenicom Zore boravili smo uz naš stolić odakle smo dijelili letke i upućivali ljude u Zorine projekte i ciljeve. Tamo sam posve neočekivano saznao da projekt Put Jednakosti provodi natječaj za najbolju fotografiju na temu različitosti i integracije različitih u društvo. Autor fotografije koja bi skupila najviše lajkova na Facebooku i koju bi zatim žiri proglasio najuspjelijom za nagradu bi osvojio put na Motovun Film Festival. U želji za novim iskustvom i dobrim provodom prijavio sam se na fotonatječaj, dobio jednokratni fotoaparat i u roku od jednog dana (koliko su članovi HDD-a ostali u Čakovcu) na kraju mobitelom uslikao fotografiju s kojom sam kasnije pobijedio na natječaju. Priznajem, cijelo vrijeme sam se nadao da ću pobijediti, možda zato što je moja fotografija odlično izražavala toleranciju različitosti, budući da prikazuje crnu i bijelu djecu u zajedničkoj igri i poziranju bez ikakvih međusobnih predrasuda i netrpeljivosti. Već sam jednom prije posjetio MFF i tada je tema festivala bila recesija i siromaštvo, no ove se godine filmski program fokusirao na najveću europsku nacionalnu manjinu – Rome, što me zaintrigiralo jer se radi o narodu koji živi i kod nas u Međimurju, a veoma malo znamo o njemu i imamo mnogo međusobnih trzavica i nerazumijevanja. Još i sad me fascinira nepredvidivi razvoj situacije – od poziva na volontiranje za udrugu Zoru na sajmu udruga preko fotografiranja djece koja su se baš igrala na ulici do boravka u Istarskim Toplicama i posjeta Motovunu. Volontiranje često pruža neočekivana otkrića i rezultira iskustvom koje se pamti čitav život.

Kao pobjednik fotonatječaja proveo sam dva dana u Motovunu i Istarskim Toplicama, gdje smo bili smješteni o trošku organizatora natječaja. To su bila dva dana zabave, kupanja, dobrih filmova i upoznavanja pametnih mladih ljudi. Posebno mi je drago što sam upoznao Rome i Romkinje koji su surađivali na projektu, jer se radi o ljudima koji su obrazovani, ljubazni i prijateljski raspoloženi, čime razbijaju predrasude o Romima i svojim primjerom dokazuju da se s Romima može živjeti u miru i razumijevanju.

Imam jedan plan za budućnost za koji jednako mogu zahvaliti volontiranju – želim volontirati u inozemstvu preko Europske Volonterske Službe i Zore kao udruge pošiljatelja. Za EVS sam saznao upravo zato što sam volontirao u Zori i sudjelovao u Lovu na blago o kojem su me informirale zaposlenice Zore. I u Lovu na blago sam osvojio nagradu. Uskoro ću pronaći projekt na kojem bih mogao volontirati, ali još ne znam kakav će to projekt biti, što je zapravo dobro, jer mogućnosti su neograničene…